Prirodoslovne karakteristike otoka Hvara
Otok Hvar nastao je u postdiluvijalnom dobu (oko
18.000 godina pr. Kr.) kada se uslijed deglacijacije i općeg porasta nivoa oceana,
formirala i istočna
obala Jadrana. Nalazi se nekako po sredini istočne obale Jadranskog mora i
pripada skupini srednjodalmatinskih otoka. Karakterizira
ga dugo vapnenasto bilo koje doseže visinu do 628 m
na vrhu Sv. Nikole, gdje su i ostali visoki vrhovi ukrašeni sve rjeđim crnim borom.
Prizor iz zraka: Starogradskogo polje
Najveća
plodna površina na otoku nalazi se između Starog Grada, Jelse, Vrisnika i Pitava - trbuh
otoka! Ona je ujedno i najveća
plodna površina na jadranskim otocima! Taj se prostor dijeli u dvije cjeline:
na Starogradsko polje ili prema Statutu hvarske komune iz 14. stoljeća, na polje Svetog Stjepana
i Vrbanja, i na Jelšansko ili Pitovsko poje. Ove plodne površine okružuju s
južne strane dolomitni i vapnenasti slojevi glavnog otočkog bila, a sa sjeverne
vapnenasti brežuljci. Ravnicu karakterizira raznoliko tlo: crvenica (škriljavi
vapnenci i kriptalgalni vapnenci i dolomiti, takozvane kredne naslage), zatim
glinasta i pjeskovita zemlja nastala aluvijalnim nanosima povremenih
vodenih tokova (takozvane kvartarne naslage), dok je Jelšansko polje isključivo aluvijalnog karaktera. Zemlja
je kvalitetnija uz južnu stranu polja gdje su nanosi deblji. Na položaju Dračevica uz sjeverni rub polja
nalazi se lokva koja gotovo nikad ne presuši. Tu se napajala stoka koje sada
gotovo i nema. Starogradsko polje obuhvaća oko 1.200 ha,
a Jelšansko oko 200. Da bi sačuvao tlo od erozija i
iskoristio ga u najvećoj
mogućoj
mjeri, čovjek
je u proteklim milenijima, počevši
još od vremena doseljenja Parana, stalno bdio nad njim, gradio terase,
suhozidine i kanale za odvod bujica, stvarajući tako jedan izuzetan
kulturni predio vrhunske estetske vrijednosti.
|
Pedološka karta Starogradskog polja
|
Iako je još Efor, povjesničar iz druge polovine 4. st.
pr. Kr., napisao da na Farosu, otoku na Jadranu, ima istoimena rijeka, danas ih
otok nema. Postoje oskudni kraški izvori i vrulje, ali na geološkoj karti
središnjeg otoka mogu se vidjeti nekadašnji tokovi od kojih je najveći onaj koji iz pravca sela
Dol ide ka Starom Gradu. Možda je to Eforova rijeka Faron!
Otok ima klimu masline,
dakle sredozemnu, s vrućim
sušnim ljetom i relativno blagom zimom. Temperatura rijetko padne ispod
ništice, ali kad puše bura osjećaj
je sibirski, iako je snijeg rijetka pojava. Nebo nad Hvarom je najprozirnije,
zbog čega
i postoji međunarodna
teleskopska stanica, i najsunčanije:
2711 sati sunce godišnje obasjava otok. Jadranska Madeira, kako ga je u 19.
stoljeću
proglasio bečki
klimatolog J. Hann.
Pogledajte fotografije prirodnih karakteristika Otoka Hvara - ovdje.