Zašto i koliko Parana je moralo napustiti svoj otok na početku 4. stoljeća pr. Kr., još je nepoznato. Većina grčkih kolonizacijskih pokreta javljaju se od 8. do 5. stoljeća prije Krista i u tom je razdoblju oko 700 kolonija osnovano po Sredozemnom i Crnom moru. U to vrijeme u Jadranskom moru bilo je malo grčkih kolonija. Bile su samo na sadašnjoj albanskoj obali (Orikos, Apollonija, Dyrrachium i Lissos), zajedno s važnim trgovačkim naseljem Atenjana i Etruščana u Spini na sjeveru Jadrana, južno od Venecije. Sva su ova naselja osnovana u kasnijem dijelu arhajskog razdoblja (6. stoljeće pr. Kr.). Za razliku od ostatka Sredozemlja i Crnog mora, Jadran je zapravo bio jedino slobodno područje na zapadu gdje su se Grci mogli naseliti u 4. st. pr. Kr.

Grčka kolonizacija Jadrana

Plodnu, ravnu i bogatu, zapadnu (talijansku) jadransku obalu nastavale su jake domorodačke zajednice, koje su same trgovale s Grcima. Nasuprot zapadnoj jadranskoj obali, istočnu obalu tvore uglavnom gole vapnenačke planine i ta je obala jako siromašna, osim nekoliko područja. Više od 1000 otoka leži ispred te razvedene obalne linije koju su kontrolirala domaća ilirska plemena, među kojima su Histri i Liburni na sjeveroistočnom Jadranu bili bogatiji. S njima su Grci trgovali, ali je ipak središnje dalmatinsko područje bilo ono koje je pružalo Grcima povoljnu priliku da se nastane. Najveće plodno područje među jadranskim otocima nalazi se na otoku Hvaru. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je Hvar bio izabran za naseljavanje. Drugi razlog mogla bi biti klima, koja je  gotovo ista na oba otoka (na Hvaru je prosječna temperatura 2 °C niža). Hvar je dug otok i oko 100 km² veći od Parosa. Izuzevši središnje područje sa oko 1200 ha obradive zemlje, i područje oko današnjeg grada Hvara gdje ima nekih 150 ha obradive zemlje, ostatak otoka je kamenit, pokriven makijom i crnogoricom, s tek nekoliko malih, plodnih udolina.

Područje koje su Parani naselili jest sjeverni, središnji dio Hvara na kraju Starogradskog zaljeva (Vala ili Starogrojčica), gdje počinje plodna ravnica, i gdje postoje izvori pitke vode. To je područje odvojeno visokim planinama od zapadnog dijela otoka, gdje je grad Hvar, okrenut prema jugu, i od dugog i uskog istočnog dijela, koji poput vrška šila prodire prema kopnu.

Budući da je ova središnja zona bila najplodniji dio otoka, bila je nastanjena već od ranog neolitika (oko 6000 godina pr. Kr.). Nekoliko utvrda - gradina - i brojni grobni humci - gomile - navode na pomisao da je to područje bilo nastanjeno i u razdoblju kad su stigli Grci s Parosa. Postoje pretpostavke da je domorodačko naselje postojalo na mjestu gdje je sagrađen Faros, ali čvrstih dokaza još uvijek nedostaje. Međutim, također je moguće da je arhajska parska naseobina Anchiale, koju Stjepan Bizantinac (6. stoljeće) samo spominje, mogla biti ovdje. Nekoliko krhotina iz Staroga Grada atičkih crno figuralnih vaza koje se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu, zajedno s nekoliko drugih, navodi na pomisao o ranijem grčkom naselju.

Izgleda da je glasoviti grčki filozof i pjesnik Ksenofan iz Kolofona (6/5. stoljeće prije Krista) posjetio Hvar gdje je vidio fosile riba. Ksenofan, koji je doživio više od devedeset godina, putovao je najveći dio svog života. Na temelju promatranja školjki i fosila riba nađenih na tlu, on je zaključio da je Zemlja nekada bila pod morem. Fosili riba nađeni su na području Staroga Grada, a neki su i izloženi u Muzeju Dominikanskog samostana u Starom Gradu.